|
Kenan Habibović
|
|
Wednesday, 27 August 2008 |
 Priča ide ovako: Lucija i Luka upoznali su se na tulumu zajedničkih prijatelja, zaljubili i počeli sretno živjeti do kraja… života? Pa baš i ne. Lucijina pripovijest na zadovoljnoj.hr ide u nešto drukčijem smjeru. – Dakle, Luka i ja… Izjavili smo jedno drugom ljubav nakon mjesec i pol. Da, vrlo brzo. Moje prijateljice kazale su da nikada nisam bila toliko sretna, a ja sam bila posve pomućena. Konačno sam osjetila taj često spominjani hormon sreće.
Kako li se ono zove – endorfin, serotonin? Ma, nema veze. Bila sam sretna. Luka i ja smo počeli s velikim planovima, a oni su uključivali zajednički stan, život u dvoje… I tako sve dok jedne večeri nisam uzela njegov mobitel i pronašla poruku od rođaka Jure, cool dečka. Jedini je problem bio u tome što je broj doista bio sačuvan kao Jurin, a poruka potpisana s 'Iva'. Iva?! Kad sam ga pitala tko je Iva, ostao je zatečen, osušenih usana, zijevajući kao riba na suhom. I dakako, slijedilo je: 'Znaš, mi smo počeli prebrzo, nisam se dobro, znaš Lucija, mislim, snašao, malo sam se prepao, Ivu viđam tu i tamo, ona mi ništa ne znači…bla, bla, bla'. Ne znam zašto, ali odmah sam mu željela oprostiti i nastaviti tamo gdje smo stali. Ali nisam mogla. Naša je veza bila zasnovana na povjerenju, a toga očito nije bilo. Izbacila sam ga. Ljubav na prvi pogled? Ma da…
Lucijina psihoterapeutkinja kazala joj je kako je učinila dobro i to iz dva razloga. Prvo, vratila se u stvarnost i naučila da veze ne funkcioniraju putem čarobnog štapića. Drugo, Lucija je bila ljuta, razumljivo, Luka je povrijedio, no i naučio da sljedeći put bude opreznija. Lucija neće postati paranoična, a neugodno iskustvo pomoći će joj da izgradi zdraviju vezu u budućnosti. Očito nije željela odrasti i percipirati vezu u svoj njezinoj ozbiljnosti. Taj sindrom Petra Pana nije neoubičajen, a nije ni 'neizlječiv'. Uostalom, tome Luke nekad i služe… |
